Prema tautologijskoj definiciji Williama A. Havilanda u njegovoj knjizi, sveučilišnom udžbeniku antropologije Kulturna antropologija (1. izdanje 1975.) antropologija proučava ljude, u okviru čega se biološka (fizička) antropologija bavi ljudima kao biološkim organizmima, a kulturna antropologija "ljudima kao kulturnim životinjama". Moglo bi se, dakle, zaključiti da su životinje prema tome "nekulturne životinje", unatoč nepobitnoj činjenici da i one posjeduju kulturne obrasce. Vidljivo je, dakle, da ovakva antropologija isključuje životinje; naime, uključuje ih jedino ako se životinjama koristi za spoznaje o vrhunaravnom anthroposu kao "kulturnoj životinji". Primjerice, fizička se antropologija – Havilandovim određenjem – bavi i proučavanjem drugih primata osim čovjeka kako bi ustanovila podrijetlo ljudske vrste i saznala "kako, kada i zašto smo postali vrsta životinje kakva smo danas". Iz tek nekoliko redaka sveučilišnoga udžbenika kulturne antropologije, koji je strukturiran kao uvod u studij antropologije, potvrđena je detekcija kako je antropologija kao studij anthroposa, odnosno čovječanstva, antropocentrična, s obzirom na to da vjeruje da se životinjama kao subjektima mogu baviti jedino biologija i etologija.

Na navedenom će se tragu izlaganje usmjeriti na ideje kulturne animalistike koju je na našim prostorima 1996. godine inicirao Nikola Visković knjigom Životinja i čovjek: prilog kulturnoj zoologiji te Kulturnom animalistikom, zbornikom radova sa znanstvenoga skupa održanoga 1997. godine u Splitu. Završno, izlaganje će izložiti i ciljeve znanstvenoga projekta Kulturna animalistika (voditeljica: dr. sc. Antonija Zaradija Kiš) koji je pokrenut na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu kao i prve rezultate spomenutoga projekta – zbornik radova Kulturni bestijarij (ur. Suzana Marjanić i Antonija Zaradija Kiš, Zagreb, 2007.).